Mnoge bilbergije mogu se uzgajati kao kućne biljke, ali ova vrsta je najotpornija i najlakše ju je održavati. Sivo zeleno lišće raste do 30 cm, a nekada se razvija u veliki žbun. Viseći cvetovi koji su zanimljiva mešavina ružičaste i žućkasto zelene boje vise ispod dugih upadljivih ružičastih listića. Pod uslovom da je biljci toplo i da je zalivena cvetaće skoro čitave godine ali najviše tokom blagog proleća i leta.
Svetlost: bilbergiji treba mnogo svetla da bi dobro cvetala. Može da bude izložena direktnoj sunčevoj svetlosti nekoliko sati u toku dana.



Begonija vodi poreklo iz J. Amerike i Indije. Begonija ima preko 1.000 vrsta, i svake godine strani proizvođači cveća lansiraju nove varijetete sa izvanredno lepim bojama cveta i listova. Većina njih dobro uspeva u toploti i vlažnom vazduhu. Neke vrste ne podnose direktno sunce, ali je za njihovo uspešno gajenje potrebna toplota, svetlost, rastresita, laka i uvek vlažna zemlja. Begoniju rex doneo je u Evropu, 1859. godine Švajcarac Ghiestragt iz Meksika. Ima divno šareno lišće raznovrsnih boja – crvene, zelene, bele, srebrne i šarene. Cvet joj je sitan i neugledan. Veoma dobro napreduje samo tamo gde ima dovoljno vlažnog vazduha i gde nije izložena jakom suncu. Kada se dobro razvije u povoljnim okolnostima lišće joj je veliko, pa joj je potrebno i mnogo mesta.
Balsamina je poreklom iz Afrike. Cveta skoro celu zimu na sunčanom prozoru. Voli toplu prostoriju, ali ne i previše vlažan vazduh i prevelike saksije. Leti je treba smestiti na zaklonjeno mesto, jer ne podnosi direktno sunce. Inače je veoma otporna i skromna sobna biljka i lako se množi reznicom od starog korena i semena. Reznice se brzo užiljavaju. Njena stabljika kao i peteljka su vrlo sočne, krte sa zelenim i bakarnim lišćem, a boja cvetića može biti bela, crvena, a najčešće je ružičasta. Zimi se mora oprezno zalivati, jer brzo truli od prevelike vlage, kao i od nedovoljnog svetla i toplote. Za vreme rasta i cvetanja treba je redovno, svakih 10 dana prihranjivati veštačkim đubrivom.. Balsamini najbolje odgovara stalna sobna temperatura od 15 do 18°C, pošto je ona tropska biljka; ne podnosi nižu temperaturu ispod 12°C. Traži manje saksije i laku zemlju. Presađuje se svake godine u proleće.
Ta biljka, koja potiče iz Australije i sa Novog Zelanda, tek se u novije vreme počela uzgajati kao sobna biljka. Ona podnosi slabo osvetljenje i umerenu hladnoću, pa ako raste u dobrim uslovima, ubrzo postaje veoma lep primerak. Naraste dva do četiri metra, a u širinu 120 – 140 cm. Često je zovu “ kišobran – drvo“ zbog načina kako stoje njeni listovi. Pripada porodici Araliaceae, a ime je dobila po J. C. Scheffleru, botaničaru iz Gdanjska. Poznata je i pod imenima Heptapleurum i Brassaia. Najčešće se uzgaja Schefflera actinophylla.
Azaleje su najprefinjenije sobne biljke koje cvetaju zimi. Biljke koje kupujemo oko nove godine nazivaju se obično Azalea indica, iako je njihovo pravo ime Rhododendron simsii. Potiču iz Kine gde su prvi put nađene 1708 godine. Kao i druge Azaleje ona pripada porodici Rododendrona, koja ima oko 500 vrsta rasprostranjenih po Evropi, Aziji, Severnoj Americi i Australiji. Uz posebnu negu možemo ih održati neko vreme unutra, ali one zahtevaju vlažnu atmosferu i ako se barem jedanput dnevno ne prskaju vodom ubrzo gube lišće. Te se biljke pretežno uzgajaju u područjima sa bogatim tresetnim tlom koje pogoduje njihovom rastu. One prirodno cvetaju u proleće ali ih se može podstaći na cvetanje i u zimskim mesecima. Nisu otporne i ne mogu se stalno držati u vrtu ako postoji ikakva opasnost od mraza. Međutim leti ih morate posaditi vani ako ih želite održati za sledeću godinu. Sporo rastu pa su zbog toga veoma skupe. Veće biljke mogu se dobiti u različitim oblicima – kao piramida, standard ili polu-standard.




































