Pikirane biljčice rastu sporo dok se ne užile. Ali čim dobiju treći ili četvrti listić počinju sve brže da se razvijaju, pa ih treba ili ponovo na nešto veće rastojanje pikirati (na primer begonije, gloksinije, kalceolarije, primule i cinerarije) ili svaku biljčicu posebno posaditi u saksijicu.
Mnogi greše što za ovako malu biljčicu uzimaju preveliku saksiju. Zbog toga se zemlja koja nije nadohvat sitnim žilicama od suvišne vlage pokvari, ukisne, pa onda cela biljka propadne. Za prvo presađivanje treba uzeti najmanje saksijice za cveće, čiji gornji otvor treba da ima u prečniku 6 ili 7 cm. Prilikom kasnijeg presađivanja uzimaju se prema potrebi sve veće saksije. Biljku treba izvaditi sa korenom i grumenom zemlje i to tako što se ona potkopa prstom ili rakljastim štapićem i onda podigne. U pripremljenu saksijicu stavi se na dno, nad rupicom, crepčić od lomljenih saksija, a zatim, od prilike do jedne trećine saksije stavi se zemlja, prema veličini rasada. Biljka se postavlja tako da joj žilice budu u što pogodnijem položaju, pa se oko njih sipa rastresita i umereno vlažna zemlja. Saksijicu češće prodrmati da bi se zemlja između i oko žilica što bolje slegla i najzad zemlju prstima oko samog struka biljke dobro pritisnuti.
Ne može se tačno reći kad treba biljku presaditi u veću saksiju. Za svaku biljku pojedinačno to se može lako utvrditi, ako se pregleda da li su joj žilice kroz zemlju prorasle. Ovakva biljka presađuje se zajedno sa grumenom zemlje. Posle presađivanja biljku dobro zaliti da voda procuri kroz rupicu na dnu saksije. Kad se na površini zemlje uhvati pokorica treba je češće zašiljenim drvetom sasvim plitko prekopati.
Tako odgajene biljke treba još nekoliko puta presaditi. Biljke koje se žbunasto razvijaju kao minđušice, muškatle, petunije i druge – potrebno je pincirati, tj. otkinuti vršak mlade biljke da bi se prisilili ostali najviši pupovi na življe teranje izdanaka. Vršak se ne sme otkinuti mladoj palmi, fikusu, cinerariji i sličnom bilju koje se ne razgranjava.



Venerina papučica, orhideja za koju možemo reći „narodska“ može se nabaviti u vreme zimskih meseci kao lončanica. Ove biljke su križanci nastali od istočnoazijskih praroditelja. Porodica orhideja obuhvata oko 25000 vrsta rasprostranjenih gotovo po čitavoj kugli. Orhideje delimo po staništu: na one koje žive kao paraziti na drveću (
Ova žilava indonezijska orhideja naraste 210 cm. Ima debele listove poput traka i do dvanaest bledih, žućkasto-ružičastih, ružičasto-ljubičastih cvetova sa neobičnim smeđim mrljama. Vanda uspeva najbolje u velikoj visećoj korpici ili saksiji smeštenim u prostoriji gde zimska temperatura ne pada ispod 13°C. Treba je zaštiti od jakog sunca i obezbediti puno svežeg vazduha. Leti je treba obilno prskati mekom vodom ili kišnicom. Zemlju treba održavati vlažnom od marta do oktobra, a ostali deo godine treba da je gotovo suva. Prihranjuje se napola razređenim tečnim gnojivom jednom mesečno od aprila do septembra. Presađuje se svake treće godine i tada se i razmnožava sa novim izbojcima.
Ova sitna orhideja, poreklom sa najviših planina Tibeta do formoze, cvetaće obilno između januara i maja. Boje latica kreću se od bele do tamnoljubičasto-ružičaste; bleda usna posuta je mrljama ciglaste, grimizno-ljubičaste ili žute boje. Zimi temperatura ovoj orhideji ne sme pasti ispod 4°C. Leti je treba zaštititi od direktnog sunca i obezbediti joj dosta svežeg vazduha. Od maja do septembra prihranjuje se jednom mesečno razređenim tečnim hranjivom. Zemlju treba održavati vlažnom, a obustaviti zalivanje kad listovi počnu žuteti. Presađuje se svake druge godine nakon cvetanja i tom prilikom se i razmnožava novim izbojcima.
Ova nepalska orhideja nosi pojedinačne cvetove na stabljikama dužine 25 cm od oktobra do januara. Svaki cvet se sastoji od belih lapova i latica sa zelenim prugama i najsvetlijom primesom ružičaste boje. Oni okružuju svajno uglačanu, žuto-zelenu papučicu sa prelepim šarama. Prilikom nege ove biljke, ne sme se dopustiti da zimska temperatura padne ispod 7°C. Od marta do oktobra treba je čuvati od jakog sunca i obezbediti joj sveži vazduh i vlagu. Kompost mora uvek biti vlažan, ali nikada mokar. Od maja do septembra treba je jednom mesečno prihranjivati razređenim tečnim gnojivom. Presađuje se svakog drugog ili trećeg proleća, u isto vreme razmnožava se deljenjem.













































