Anis je jednogodišnja biljka iz porodice štitarki. Biljka naraste do 70 cm, na tankom korenu. Donji listovi su ovalni, nazubljeni i na stabljikama, a gornji su manji i na peteljkama. Sitni žućkasti cvetovi oblikuju štitastu cvast. Plodovi su nabrane semenke jajastog oblika, duge od 2 do 4 mm. Potiče iz Egipta i sa Istoka. Uspeva svuda gde je umerena klima, a leta topla i duga.
Anis je jedna od najstarijih poznatih začinskih biljaka. Od pradavnih vremena koristi se kao začin i kao lek. Rimljani su jeli anisove kolačiće, a rimske legije su ga pronosile širom Evrope.
Brojna alkoholna i okrepljujuća pića začinjavaju se anisovim esencijalnim uljima. Upotrebljava se i u proizvodnji bombona. U narodnoj medicini anis je antiseptik. Čaj se pije protiv prehlade, kašlja i bronhijalnih tegoba.



Alojzija je poluotporan, uspravan listopadni žbun. Zahteva osunčan položaj i propusno zemljište. Biljke mogu da se odseku nakon mraza i obično poteraju ponovo. Razmnožava se mekim zelenim reznicama ili onim koje su donekle drvenaste. Listovi se beru tokom sezone rasta i upotrebljavaju se sveži ili sušeni. Listovi imaju jak, svež limunast miris. Stavljaju se u biljne čajeve i slatkiše.
U prirodi ova ukrasna trava raste na vlažnim livadama istočne Azije i Australije. Kod nas je poznata i kao perjanka, zečija gizdavka, prosenjak. Visoka je 80-90 cm, uspravnih stabljika, bujnog bokorastog rasta, uskih kopljstih listova. Zahvaljujući svom kitbjastom izgledu, deluje veoma dekorativno. Pune cvasti se sastoje od cvetnih metlica u obliku mekih klasova. Penisetum sadimo u leju sa trajnicama kao soliter ili u grupama, ali se isto 




















































